Blizanci u stomaku svoje majke razgovaraju:
- Da li veruješ u život posle rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja... Možda smo ovde baš zato da se pripremimo na život posle rođenja.
- To je glupost. Nema života posle rođenja. Kako bi taj život uopšte izgledao?
- Ne znam tačno, ali uveren sam da će biti više svetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, posle rođenja nema života. Pupčana vrpca je prekratka.
- Uveren sam da postoji nešto posle rođenja. Nešto posve drugačije nego ovo što živimo sada...
- Ali niko se nije vratio od tamo. Život se posle rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam baš tačno kako izgleda život posle rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti veruješ u mamu, pa gde bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopšte postojali.
- Ne verujem! Mamu nisam nikada video, zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako peva i miluje naš svet. Znaš, uveren sam da život posle rođenja zapravo tek započinje....
"Neka bude svetlost..."
понедељак, 6. децембар 2010.
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Lepo ali prica O blozancima uopste ne glasi ovako. Bog s vama
ОдговориИзбриши