понедељак, 6. децембар 2010.

Razgovor dva blizanca u stomaku svoje majke

Blizanci u stomaku svoje majke razgovaraju:


- Da li veruješ u život posle rođenja?


- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja... Možda smo ovde baš zato da se pripremimo na život posle rođenja.


- To je glupost. Nema života posle rođenja. Kako bi taj život uopšte izgledao?


- Ne znam tačno, ali uveren sam da će biti više svetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.


- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima, pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, posle rođenja nema života. Pupčana vrpca je prekratka.


- Uveren sam da postoji nešto posle rođenja. Nešto posve drugačije nego ovo što živimo sada...


- Ali niko se nije vratio od tamo. Život se posle rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.


- Pa ne znam baš tačno kako izgleda život posle rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.


- Mama?!? Ti veruješ u mamu, pa gde bi po tvome ta mama bila?


- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopšte postojali.


- Ne verujem! Mamu nisam nikada video, zato je jasno da ne postoji.


- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako peva i miluje naš svet. Znaš, uveren sam da život posle rođenja zapravo tek započinje....

"Neka bude svetlost..."

субота, 26. јун 2010.

Iza sedam gora i mora...isto je kao i ovde :))

Ziveo jednom princ zvani Jao, sa nadimkom Ja Nemam. U pojedinim danima, ime i nadimak su mu savrseno pristajali. Probudio bi se, prosetao svojim kraljevstvom i van njega i poceo pricati kao sumanut:: Ja nemam…
Bio je jako nesrecan. Dvorani, ljudi u njegovom kraljevstvu i van njega, sa tugom bi ga gledali i pokusavali mu na sve nacine pomoci, ali njemu u takvim satima nije mogao niko i nista pomoci.
Dvorani su vremenom shvatili: Nema tu leka!
Pokusavali su dopreti do njega milion puta, cak su mu i dubili na trepavicama…
Nista, nista nije pomogalo. Bili su to dugi i mukotrpni pokusaji i sto je najgore uzaludni.
Tu se dvorani pomirise sa cinjenicom da je princ opet osvanuo u raspolozenju: Danas je prosecno lep, normalan dan! Ja ga zelim unistiti, ubiti.
I tu prici nije bio kraj. Tuzno je bilo to sto bi on i dvoranima i celom kraljevstvu i van njega, unistio, razbio dan, tako da oni pozelese da nikad nije ni svanuo.

II

Zivela jednom princeza zvana Ja Imam, sa nadimkom Alo Ljudi.
Vremenom je njeno kraljevstvo pocelo siromasiti i ona bi zbog toga cesto bila tuzna i ocajna.
Sve do onog dana kada se desio prvi tezak cin - Nestao je covek iz kraljevstva a za njim su odlazili i drugi ljudi.
Tako ona nauci prvu lekciju: Ja sam imala zive ljude, a bila sam ocajna zbog toga sto mi je kraljevstvo pocelo malo siromasiti. Ovakvo siromastvo, ne moze se nadoknaditi.
Od tog dana princeza Ja Imam , nikad vise nije bila ona stara.
Naucila je da u zivotu pronalazi mnogo vise lepsih strana. Objasnjavala je svim srcem dvorjanima iz koje perspektive treba zivot gledati. Tako dvorjani pocese od nje uciti.
Normalno, nije bila srecna svih 365 dana, puta 24 sata. Desavalo se da je povrede neki dvorjani ili ljudi u kraljevstvu ili van njega. Da je neki princevi razocaraju, ali nikada vise nije je moglo povrediti, niti dotaci: Ja nemam dragulje kao sto ih ima princeza na onom dvoru. Ja nemam lepse konje i kocije, cipelice, balske haljine…
Ne, nikada.
Moglo bi je rastuziti to kad nema nekim ljudima dati vise, jer im treba, ali je zato umela od sitnih stvari napraviti cuda i njima darivati ljude.Pazljivo je promatrala kakva bi ih sitnica mogla obradovati. Nije to darovanje shvatala olako, kao ni ljude… Ako bi videla da neko voli lale, ona mu ne bi nikada poklonila krokodila.
Nije ona bila neki genije, samo je bila pazljiva i razmisljala je.
Jednoga dana zadesi princezu bolest zvana grip i ona dobi visoku temperaturu, za koju su i ptice na grani znale da joj tesko spada. Ona se tu duboko razocara u zivot i poce patiti.
Posle nekog vremena seti se da se zove Ja Imam. Sat za satom, dan za danom uporno se borila sa temperaturom i bila je srecnija nego ljudi koji su bili zdravi od glave do pete, od A do S.
Setila se da se od toga ne moze umreti. Setila se da ima oci, dve ruke, dve noge, da je cela…
I setila se koliko ima slepih, sakatih i onih kojima naizgled nista ne fali, ali su smrtno bolesni.

Dok se ona borila sa bolescu dvorjani su poceli kukati, kako imaju ili nemaju, a ona bi ih opet strpljivo ucila koliko imaju. Otvarala im je oci.
Neki se ljudi u kraljevstvu nisu dali nauciti.
Nije ona bila neki genije, niti filozof, pred njom su se otvarale, ciste jednostavne zivotne stvari i ona dobi nadimak Alo Ljudi.

Alo ljudi!!!
Ne gledajte sta nemate, umrecete nesrecni.
Lupite glavom o zid ako treba, ali vec jednom shavatite sta Imate.
Sutra se moze desiti da nemate ni to.
Svakog minuta Vam se moze desiti.
Danas ste zivi i zdravi, sutra Vas nema.
Alo ljudi!!!

III

Princ i princeza su ziveli na dve razlicite strane sveta.
Princ Jao - Ja nemam, nikada nije upoznao princezu Ja imam - Alo ljudi.

Steta…
Steta sto ni ova bajka o princezi nije stigla do njegovog kraljevstva.

Tako je on ziveo dugo i nesrecno, a ona dugo i srecno, do kraja zivota.

Vrabac i njegova tri saveta

Jednom je neki lovac namestio zamke da bi lovio životinje. Već sledećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je hteo ubiti, vrabac nekim čudom progovori:

"Oj, lovče (skeptice)! Do sada si jeo samo ovce i još uvek nisi sit. Ja težim samo nekoliko dukata. Ako me pustiš udelit ću ti tri saveta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci,
drugi kad budem na krovu one kuće tamo
a treći savet ćeš dobiti sa onog stabla pored.

"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savet:

"Ako je nešto nemoguće, ne veruj nikome ko tvrdi suprotno."

Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savet:

"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."

Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset dukata. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."

Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:

"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sam težim tri dukata ?"

Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savet.

Vrabac će na to:

"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"

...te odleti kud ga krila nose

***

Davati savete glupom i nerazumnom sanjaru znači sejati seme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savete, ne sij seme svoje mudrosti na zemlju neplodnu !

петак, 4. јун 2010.

ČIROKI PRICA

DVA VUKA

Jedne večeri, stari Čiroki indijanac pričao je svom unuku o borbi koja se odvija unutar svakog čoveka. Rekao je:

Sine moj, bitka koja se odvija unutar nas je bitka dva vuka.

Jedan je Zlo: To su bes, zavist, ljubomora, tuga, žaljenje, pohlepa, arogancija, samosažaljenje, krivica, inferiornost, laži, lažni ponos, superiornost i ego.

Drugi je Dobro: To su radost, mir, ljubav, nada, iskrenost,poniznost, brižnost, darežljivost, osećajnost, velikodušnost, istina, saosecajnost i vera.

Unuk je razmislio za trenutak o onome sto je čuo i upitao je dedu:

- Koji vuk pobeđuje?

Stari Čiroki mu odgovori:

- Onaj kojeg hraniš.

среда, 5. мај 2010.

ZANIMLJIVA PRIČICA PREPUNA NAŠIH OSEĆANJA


Jednom davno, sva ljudska osećanja i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.

Kada je Dosada zevnula treći put, Ludost je, uvek tako luda, predložila:
»Hajde da se igramo žmurke!
Ko se najbolje sakrije, pobednik je među osećanjima.»

Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši da prećuti zapitala:
«Žmurke? Kakva je to igra?»

«To je jedna igra» -započela je da objašnjava Ludost, «u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim, polazim u potragu, i koga zadnjeg pronađem, taj je pobednik.»

Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesovalo.
Ali nisu svi hteli da se igraju.

Istina je bila protiv skrivanja a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronađu.

Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo, što on nije bio taj, koji se setio da predloži igru. Oprez nije hteo da rizikuje.

«Jedan,dva,tri...» Počela je da broji Ludost.

Prva se sakrila Lenjost koja se, kao uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vera se popela na nebo.

Zavist se sakrila u senci Uspeha, koji se uz muku popeo na vrh najvišeg drveta.

Velikodušnost nikako nije mogla da odluči gde da se sakrije, jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.

Lepota je uskočila u kristalno čisto jezero.

Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Krasota je našla svoje mesto u letu leptira,

a Sloboda u dahu vetra.

Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!

Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana) a Požuda i Strast u krateru vulkana.

Zaborav je zaboravio da se sakrije,ali to nije važno…

Kada je Ludost izbrojala 999.999…

Ljubav još nije pronašla skrovište, jer je sve bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak,uskočila je,prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

«Milion!»-zavikala je Ludost i započela svoju potragu.


Prvu je pronašla Lenjost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla Zavist, i naravno, i Uspeh, a Sebičnost nije trebala ni da se traži, sama je izletela iz svog savršenog skrovišta, koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednela i tako u kristalnom jezeru pronašla Lepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše, jer ona nije mogla da se odluči za skrovište, pa je ostala da sedi na obližnjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.

Talenat u zlatnom klasju žita, Teskobu u izgoreloj travi, Laž na kraju duge (laže,bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se uopšte igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigde da pronađe. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kad se već razbesnila, ugledala je ružičnjak. Zaša je među ruže, uzela suvu granu, i besna i iznemogla, počela je da udara po prekrasnim ružinim pupoljcima.

Odjednom se začu bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je Ljubavi oči.

Ludost nije znala šta da učini.

Pronašla je Pobedu, osećaj nad osećanjima, ali Ljubav je postala slepa.

Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na kraju je odlučila da zauvek ostane uz Ljubav i pomaže joj.


TAKO JE LJUBAV POSTALA POBEDNIK NAD OSEĆANJIMA,ALI JE OSTALA SLEPA, A LUDOST JE PRATI GDE GOD DA IDE...

четвртак, 11. март 2010.

KAKO OSTATI MLAD

Sledeće informacije su od neprocenjive važnosti!
Uživajte!


KAKO OSTATI MLAD!



1.Odbacite sve nevažne brojeve,uključujući godine,težinu i visinu.



2.Zadržite samo vesele prijatelje.Mrzovoljni vas samo vuku dole.(Imajte ovo na umu
ako ste vi jedan od njih)



3.Nastavite da učite!
Naučite više o kompjuterima,nekom zanatu,baštovanstvu,bilo čemu.Nikad ne držite
mozak nezaposlen.
Nezaposlen um je đavolska radionica.
A ime đavola je Eisenheimerova bolest.

4.Uživajte u jednostavnim stvarima.



5.Smejte se često,dugo i glasno.Smejte se dok ne ostanete bez daha.
Ako imate prijatelja koji vas zasmejava,provodite mnogo,mnogo vremena sa njim/njom.



6.Suze se događaju.
Podnesite,tugujte i idite dalje.Jedina osoba,koja je sa nama ceo naš život, smo mi
sami. ŽIVITE jer ste živi!



7.Okružite se onima koje volite.
Bilo da je to porodica,ljubimci,uspomene,muzika,biljke,hobi,bilo šta.
Vaša kuća je vaše utočište.



8.Negujte svoje zdravlje:
Ako je dobro,sačuvajte ga.
Ako je nestabilno,poboljšajte ga.
Ako je izvan toga da ga možete poboljšati,potražite pomoć.



9.Ne idite na putovanja krivice.
Idite do tržnog centra,čak i do sledećeg kvarta,u stranu zemlju, samo ne tamo gde
je krivica.

GOVORITE LJUDIMA KOJE VOLITE,DA IH VOLITE U SVAKOJ PRILICI!
"Neka bude Svetlost..."

петак, 22. јануар 2010.

ČEMU SLUŽE EMOCIJE

EMOCIJE SU STVARNE
Glas znanja nije stvaran

Don Miguel Ruiz "GLAS ZNANJA"

"Prije nego što ste naučili govoriti, mozak vam je bio poput savršenog računala bez programa. Kad ste se rodili, niste poznavali jezik. Mozgu je potrebno nekoliko godina da dovoljno sazrije kako bi mogao primiti program. Tada vam se unosi program, a to uglavnom čine vaši roditelji, ali i drugi ljudi koji vas okružuju. Privlače vašu pozornost i uče vas značenju riječi. Naučite govoriti i program malo-pomalo ulazi u vas, uz vaš
blagoslov. Pristali ste pa sada imate program.

Ako ste vi računalo, tada je znanje program. Sve što znate, sve znanje koje vam se nalazi u glavi, bilo je u programu i prije nego što ste se rodili. Uvjeravam vas da nitko od nas nikada nije pomislio nešto izvorno. Svako slovo, svaka riječ, svaki pojam u vašem sustavu uvjerenja dio je programa, a taj je program zaražen virusom kojeg nazivam laži.

Ne treba prosuđivati program i reći da je dobar ili loš, ispravan ili pogrešan. Čak i ako vam se program ne sviđa, nitko nije kriv što vam ga je usadio. To je jednostavno tako, a i prekrasno je, zato što se tim programom koristimo kako bismo stvarali svoju priču. No, tko upravlja našim životom? Program! Program ima glas i neprestano nam laže.

Kako možemo raspoznati istinu, kad je laž gotovo sve što smo naučili? Kako možemo prepoznati ono što je u nama stvarno? Meni je trebalo malo više vremena da to otkrijem, ali sam uspio. Stvarne su emocije. Istinita je i stvarna svaka emocija koju osjetimo; ona jest. Otkrio sam da svaka emocija proizlazi izravno iz našega duha, iz naše cjelovitosti: potpuno je izvorna.

Ono što osjećate ne možete lažirati. Možete pokušati potisnuti emocije, možete pokušati opravdati ono što osjećate ili lagati o onome što osjećate, ali ono što uistinu osjećate jest izvorno. To je stvarno i vi to osjećate. Nema ničeg pogrešnog u onome što osjećate, što god to bilo. Nema dobrih ili loših emocija; nema ničeg pogrešnog u bijesu, ljubomori ili zavisti. Čak i kad osjećate mržnju, ona proizlazi iz vaše osobnosti. Čak i kad patite zbog tuge ili depresije, ako ih osjećate, za takve osjećaje uvijek postoji razlog.

O ljudskom sam umu otkrio nešto vrlo zanimljivo, nešto što je logično i važno za razumjeti. Sve što opažate uzrokuje emocionalnu reakciju - baš sve. Ugledate li ljepotu, vaša je emocionalna reakcija prekrasna; izvrsno se osjećate. Kad ste povrijeđeni, emocionalna vam reakcija nije baš tako sjajna. No, vi ne opažate samo vanjski svijet; zamjećujete i virtualni svijet koji stvarate u vlastitoj glavi. Ne zamjećujete samo osjećaje, nego i znanje - vlastite misli, prosudbe i uvjerenja. Zamjećujete i glas u svojoj glavi, a na taj glas emocionalno reagirate.

Sada se postavlja pitanje: što vam govori glas u vašoj glavi? Koliko vam je puta rekao: »Bože, tako sam glupa, kako sam to mogla napraviti? Nikada to neću naučiti!« Glas znanja vas prosuđuje, vi zamjećujete tu prosudbu i doživljavate emocionalnu reakciju. Osjećate stid. Osjećate krivnju. Emocija je istinita, ali ono što je uzrokuje, dakle prosudba o vlastitoj gluposti, nije istinita, to je samo priča. Tu je ponovno riječ samo o akciji i reakciji. Što je akcija? Akcija je opažaj vlastita stajališta, a to znači opažaj vlastite prosudbe. Što je reakcija? Reakcija su vaši osjećaji i vi na laži reagirate emocionalnim otrovom.

Da vidimo možemo li to malo bolje razumjeti. Zamislite da imate psa. Kao što znate, pas je samo pas i to savršen pas, zar ne? Ali što se događa ako se prema njemu loše odnosite? Što ako ga udarite svaki put kad ga vidite? Pas će se vrlo brzo uplašiti. Vidjet ćete njegove emocije. Ljut je. Mogao bi vas pokušati ugristi ili pobjeći. Ima li nečeg pogrešnog u njegovim emocijama? Je li zbog svoje ljutnje zao? Nije, reakcija psa samo je rezultat vaših udaraca. Emocija mu pomaže da se obrani. Ta emocija proizlazi iz njegove osobnosti.

Sada zamislite psa kako živi u najljepšoj okolini, s ljudima koji ga uvijek vole i poštuju. Taj je pas najslađa životinja na cijelome svijetu, najbolji pas. Budući da ga nitko ne zlostavlja, on izražava svoju prirodu: voli sve oko sebe i svi vole njega. I vaše je fizičko tijelo upravo poput toga psa. Emocionalno reagira na isti način. Zašto bijesno reagirate? Zato što vas je netko udario, zar ne? No, tko vas je udario? Onaj glas u vašoj glavi, glavni lik vaše priče - onaj kojim se smatrate.

Opažate i vlastitu sliku savršenstva, ono za što vjerujete da niste, a i to u vama izaziva emocionalnu reakciju. Kako se osjećate kad ne možete dostići tu sliku? Ta emocija nije ugodna, ali je vaša emocionalna reakcija stvarna: to je ono što osjećate. No, je li istina da se morate uskladiti s tom slikom? Ne, to je laž. Vi opažate samo laž u koju ste pristali vjerovati. Pristali ste i ta je laž postala dijelom vaše priče.

Znanje, ono što znamo, ljudska bića čini žrtvama. Ako pred nekim pogriješimo, pokušavamo se opravdati kako bismo zaštitili sliku koju projiciramo prema van. Kasnije, kada ostanemo sami, prisjetit ćemo se onoga što se dogodilo i ponovno se kažnjavati zbog te pogreške. Zašto? Zato što nam glas znanja neprestano priča o
onome što smo učinili s istoga stajališta koje smo i mi imali kad smo to učinili. Taj glas postaje moćan sudac koji nam govori: »Pogledaj što si učinio!« Kome to govori? Bio je to glas koji nas je i naveo da to učinimo!

Glas znanja loše postupa prema emocionalnom tijelu. Ono nestvarno je grubo prema stvarnom. Najprije povjerujemo u laž, onda a na to reagiramo emocionalnim bolom. Emocionalno tijelo opaža taj glas, reagira na njega i napada poput tigra. Gubimo nadzor pa napravimo i kažemo ono što zapravo ne bismo željeli. Sada se glas znanja plaši naše emocionalne reakcije; prosuđuje je i tjera nas da se stidimo vlastitih osjećaja.

Tada opažamo emociju stida i koristimo se znanjem kako bismo je pokušali opravdati, što znači da glas znanja govori o onome što osjećamo. Počinje nam lagati o našim osjećajima, čak pokušava zanijekati ono što osjećamo. Opažamo glas, opažamo prosudbu i doživljavamo još jednu emocionalnu reakciju. Sada se osjećamo krivima zato što smo emocionalno reagirali. Uz pomoć znanja pokušavamo objasniti emociju krivnje.
Emocionalna bol raste i sada smo već u depresiji. Uočavate li o kakvom je krugu riječ?

Glas znanja sastavlja priču o našim emocijama, mi tu priču opažamo i pokušavamo potisnuti emocije. Kad primijetimo da potiskujemo emocije, javlja se još jedna emocionalna reakcija i uskoro poželimo potisnuti sve što osjećamo. »Ne bih smio osjećati takve stvari. Kakav si ti to muškarac? Jesi li kukavica? Pravi muškarci ne plaču.« Pretvaramo se da nas ne boli. Boli, ali to je zato što priču izmišljamo, zamjećujemo i ispunjavamo je emocijama.

Zašto mrzimo? Zato što netko grubo postupa prema nama. Zato mrzimo. Zašto patimo? Zato što nas nešto vrijeđa. Zato patimo. To je normalna reakcija na povredu. No, što nas to vrijeđa? Sada nam je na to lako odgovoriti. Vrijeđa nas glas lažljivca u našoj glavi koji nam govori kakvi bismo trebali biti, a nismo. Mržnja, bijes i ljubomora normalne su emocionalne reakcije koje proizlaze iz onoga što je stvarno, a to znači da proizlaze iz
naše osobnosti, a ne iz onoga što se pretvaramo da jesmo.

Zato u mržnji nema ničeg pogrešnog. Osjećate li mržnju, to znači da glas znanja progovara u našoj glavi i navodi nas na mržnju. Mržnja je potpuno normalna stvar; to je samo reakcija na ono u što vjerujemo. Promijenimo li uvjerenje, tada će se mržnja preobraziti u ljubav. Kad prestanemo vjerovati glasu, sve će nam se emocije promijeniti zato što su emocije posljedica, a ne uzrok. Emocionalna bol je simptom povrede; bol nam pokazuje da nešto moramo napraviti kako bismo to zaustavili.

Zašto ljudi prema nama grubo postupaju? Zato što im to dopuštamo, zato što smo povjerovali da zaslužujemo grubost. No, spustimo li se malo dublje, vidjet ćemo da sami prema sebi postupamo mnogo grublje od bilo kojeg drugog čovjeka. Možemo okrivljavati druge ljude koji su nas povrijedili i možemo reći: »Zlostavljali su me u djetinjstvu« i možemo smisliti mnoštvo izgovora. Ali tko vas zlostavlja u sadašnjem trenutku? Ako ste iskreni, otkrit ćete da je to uglavnom vaš vlastiti glas znanja.

Zlostavljamo sebe svaki put kad sami sebi slažemo. Zlostavljamo sebe svaki put kad se proklinjemo. Svaki put kad se prosuđujemo, svaki put kad sami sebe odbacimo. Dakako da će se u takvim slučajevima javiti emocionalna reakcija koja uopće nije ugodna! Ne sviđaju li nam se vlastite emocionalne reakcije, to ne znači da potiskujemo ono što osjećamo, nego da se oslobađamo laži koje su uzrokovale emocionalnu reakciju.

Poruka koja stiže iz naše osobnosti je jasna. Glas osobnosti nam dovikuje: »Molim te, spasi me!« To me podsjeća na film Istjerivač đavola (The Exorcist) o djevojčici opsjednutoj demonima. U svakome je od nas mala djevojčica koja govori: »Spasi me! Opsjednuta sam glavnim likom vlastite priče!« O, moj Bože - to je istina! Ljudska su bića opsjednuta znanjem. Opsjednuti smo iskrivljenim slikama o sebi i zato više nismo slobodni. Koliko ste puta čuli kako ljudi kažu: »Kad bi moje pravo ja izašlo na površinu, ne znam što bi se sve moglo dogoditi«? Plašimo se da bi iz nas moglo izroniti nešto što bi uništilo sve oko nas. I, znate što? U pravu smo. Kad bi pravo ja izašlo na površinu, uništilo bi sve laži, a to je uistinu zastrašujuće.

I ja sam nekoć bio opsjednut glavnim likom vlastite priče. Godinama je taj lik bio grub prema meni, ali ipak sam se pretvarao da volim sebe. Kakva šala! I ne samo to, pretvarao sam se da volim i nekoga drugoga. Kako bih mogao voljeti nekoga drugoga ako ne volim sebe? Drugima mogu pružiti samo ono što i sam posjedujem.

Ljudi me pitaju: »Miguel, zašto ne mogu osjetiti ljubav? Kako mogu naučiti stvarati ljubav?« Razmišljao sam o tome. Hmmm... Stvaranje ljubavi? Tada mi je nešto palo na pamet. Ne moramo naučiti voljeti. Volimo po prirodi. Prije no što progovorimo, ljubav je glavna emocija koju osjećamo. Prirodno je izražavati ljubav, ali je kasnije naučimo potiskivati. Takvim ljudima odgovaram: »Ne morate stvarati ljubav. Srce vam je takvo da može stvoriti dovoljno ljubavi za cijeli svijet. Ne osjećate li ljubav, to je zato što joj se opirete, zato što ste naučili kako da je prestanete izražavati.«

Kao maloj djeci ljudi nam govore da ne bismo smjeli biti takvi kakvi jesmo te zato počinjemo potiskivati izražavanje vlastitog, izvornog ja. Potiskujemo svoju osobnost i emocionalno tijelo. Vježbamo prikrivanje emocija i pretvaramo se da ne osjećamo. Kad se svojih emocija stidimo, počinjemo ih opravdavati, objašnjavati i prosuđivati. Vjerujemo u mnoštvo laži pa više ne izražavamo prekrasnu emociju ljubavi.

Glas znanja nam govori: »Voljeti nije sigurno. Bojim se voljeti jer onda postajem ranjiv. Ako nekoga volim, srce će mi se slomiti.« Hrpa laži. To nije istina, ali vam znanje govori: »Dakako, upravo je tako. I ja s tim imam mnogo iskustva. Svaki put kad nekoga zavolim, srce mi ostane slomljeno.« To, dakako nije istina, jer vam nitko ne može slomiti srce ako volite sami sebe. Ako vam je netko slomio srce u prošlosti, zapravo ste ga sami slomili lažima o ljubavi u koje ste vjerovali. Ljubav daje snagu, a sebičnost vam je oduzima. Ljubav ne izaziva bol. Bol izazivaju strah, sebičnost i kontrola koji proizlaze iz laži u koje vjerujete. Ako više ne vjerujete u laži, ljubav će prštati iz vas.

Nakon iskustva u pustinji, bilo mi je jasno da svaka emocija proizlazi izravno iz moje osobnosti. Kad sam to zamijetio, više nisam potiskivao emocije. Sada su emocije najvažniji dio moje priče, jer znam da su mi osjećaji izvorni. Kad nešto osjećam, znam da je to reakcija na ono što opažam oko sebe. Moje mi emocije govore kako napredujem u životu, a ako ih se pridržavam, mogu mijenjati okolnosti.

Što god osjetili - radost, bijes, ljubav, mržnju - to su samo reakcije. No, budući da je to reakcija, važno je vidjeti što ju je izazvalo. Ako nisam sretan, znači da u mojoj priči ima nešto što me sprečava da budem sretan. Tada moram napraviti korak unatrag kako bih vidio što dovodi do toga. Ako sam dovoljno svjestan, moći ću se suočiti s problemom, popraviti ga i ponovno ću biti sretan. Čim se pojavi bilo kakav problem, razriješim ga na ovaj ili onaj način, čak ni ne pokušavam napisati priču o njemu.

Svemir je jednostavan: u njemu je riječ samo o uzroku i posljedici, akciji i reakciji. Ne sviđa li vam se način na koji živite, to je reakcija na program koji upravlja vašim životom. Lažljivac, odnosno program, nije čak ni dio vas, ali istodobno i jest zato što vi sami sebe tako određujete. Program stvara priču, a zatim u nju pokušava unijeti smisao objašnjavajući i opravdavajući sve u skladu s glavnim likom priče. Kakva zamka. Kakva vještina stvaranja. Ljudska bića stvaraju čitavu kulturu, cjelokupnu filozofiju čovječanstva. Stvaramo povijest, znanost, umjetnost, Olimpijske igre, natjecanje za Miss Universe, sve što možete zamisliti. To su naše tvorevine,
prekrasne su i divne, ali samo su priče!

Glavni lik vaše priče ste vi, ali vi niste uloga koju igrate. Tu ste ulogu tako dugo vježbali da ste potpuno ovladali predstavom. Postali ste najboljim glumcem u cijelome svijetu, a ja vas uvjeravam da niste ono što vjerujete da jeste. Hvala Bogu da je tako, jer ste mnogo bolji nego što mislite.

Sjećam se kad mi je djed rekao: »Miguel, znat ćeš da si slobodan kad više ne budeš morao biti ti.« U tom ga trenutku nisam razumio, ali kasnije sam točno shvatio što je time htio reći. Ne moram biti onakvim kakvim me drugi žele. Ne moram biti ono što vjerujem da bih trebao biti u skladu s vlastitim lažima.

Vaša je priča vaša vlastita tvorevina. Vi ste umjetnik kroz kojeg protječe životna sila. Ne sviđa li vam se vlastita umjetnost, imate moć promijeniti je. To su dobre vijesti. Ne morate više biti to što jeste, a to je najveća moguća sloboda. Ne morate biti ono što vjerujete da jeste. Ne morate biti bijesni, ljubomorni ili ispunjeni mržnjom. Možete ponovno otkriti što uistinu jeste i vratiti se u raj, živeći u zemaljskom raju.


Ideje o kojima valja razmisliti


Svaka emocija koju osjetite jest stvarna. Istinita je. Izvire izravno iz osobnosti vašega duha. Ono što osjećate ne možete lažirati. Možete pokušati opravdati ili potisnuti svoje emocije, možete pokušati lagati o onome što osjećate, ali to što osjećate je izvorno.

Glas znanja može vas navesti da se stidite svojih osjećaja, ali nema ničeg lošeg u onome što osjećate. Nema dobrih i loših emocija. Čak i ako osjećate bijes ili mržnju, ti osjećaji izviru iz vaše osobnosti. Osjećate li takvo što, za to uvijek postoji razlog.

Sve što zamjećujete izaziva određenu emocionalnu reakciju. Ne zamjećujete samo svoje osjećaje, nego i znanje - misli, prosudbe i uvjerenja. Opažate i glas u svojoj glavi pa i na njega emocionalno reagirate.

Svaki put kad slažete sebi, kad se prosuđujete ili odbacujete, doživljavate emocionalnu reakciju, a ona nije ugodna. Ne sviđa li vam se emocionalna reakcija, nije riječ o tome da potiskujete ono što osjećate, nego da se oslobađate laži koja je uzrokovala tu reakciju. Kad prestanete vjerovati u laži, promijenit će vam se i emocije, jer one su posljedica, a ne uzrok.

Naše su emocije stvarne, a glas znanja koji nas navo¬di da patimo nije. Patnja je istinita, ali razlog zbog kojeg patimo možda uopće nije istinit.

Ljudska su bića opsjednuta znanjem i iskrivljenom slikom sebe samih. To je zato što više nismo slobodni.

Emocionalna je bol simptom zlostavljanja. Bol vam govori da morate nešto učiniti kako biste zaustavili zlostavljanje. Emocije su najvažniji dio vaše priče, jer vam govore kako napredujete u životu. Prateći osjećaje, možete promijeniti okolnosti u svome životu."


"Neka bude Svetlost..."

среда, 20. јануар 2010.

VICKASTO - Људи муве и људи пчеле

Једном смо упитали старца Пајсија (Светогорца):

- Ви нам, оче, непрестано говорите да позитивно мислимо. Желели бисмо да нас посаветујете како да се суочимо са следећим проблемом. Често нам долазе људи и кажу да неки свештеници узимају много новца за вршење Светих Тајни, кажу да пуше и седе у кафанама, па чак кажу и то да су неки свештеници уплетени у неморалне радње, уопштено, жестоко их оптужују и износе доказе да би то оправдали. Шта да одговоримо људима који оптужују свештенство?

Старац је почео да нам прича:

- Из искуства знам да су људи подељени у две категорије. Трећа категорија не постоји; људи припадају или једној или другој. Први подсећају на муву. Главна особина муве је да њу привлачи нечистоћа. Када се, на пример, мува нађе у башти пуној цвећа прекрасног мириса, она га неће ни приметити и зауставиће се на некој нечистоћи коју нађе на земљи. Почеће да кружи унаоколо и осетиће се сасвим лагодно у смраду. Ако би мува могла да говори, а ви затражили да вам у башти покаже ружу, одговорила би: “Ја уопште не знам како ружа изгледа. Знам само где да нађем ђубре, тоалете и блато.” Постоје људи који подсећају на муву. Људи који припадају овој категорији навикли су да мисле негативно и у животу увек траже лоше стране, ниподаштавајући и одбијајући присуство добра.”

Друга категорија су они што подсећају на пчелу, чија је главна особина да увек трага за нечим слатким и пријатним да би на њега слетела. Када би се пчела нашла у соби препуној нечистоће, са комадићем бомбоне у углу, она би занемарила сву ону нечистоћу и слетела на бомбону. Када бисте од пчеле затражили да вам покаже где се налази баштенско ђубре, одговорила би: “Не знам. Могу ти рећи само где да нађеш цвеће, сласт, мед и шећер.” Она зна само за добре ствари у животу, док су јој оне рђаве непознате. То је друга категорија људи која има позитивне мисли и види само добру страну ствари. Они се увек труде да прикрију зло како би заштитили ближње; напротив, људи прве категорије се труде да изложе зло и да га изнесу на површину.

Odlučite se kojoj kategoriji pripadate,како би ste mogli да нађеte људе исте врсте и sa kojima će vam druženje biti - zadovoljstvo.




____________